PALETE kreativni studio
| palete d.o.o. CROATIA 10000 Zagreb hrgovići 99 01 3668 288 01 3668 290 
|
| kolUMna |
|
|
||||||||||||||
| besplatan download |
 e-razglednice |
| virusi |
 |
||
Napokon kolumna Evo sam i ja nakon dugog odlučivanja sjeo napisati kolumnu. Kad mogu pisati Renata, Jasna, Kornela, Miloš, Sandi Blagonić, Pavle Kalinić i mnogi drugi, zašto ne bih mogao i ja? A zašto ja pišem kolumnu? Vjerujte mi, ne svojevoljno, već pod pritiskom. Čijim pritiskom? Netko bi se mogao zapitati tko mene može na nešto tjerati – svoj sam čovjek, odrastao, ne pišem da bih preživio kao što mnogi pišu sve i svašta, i još im za to plate, a bolje bi bilo da su im platili da ne pišu ništa. A Bože moj, tko nas na sve tjera? Pa žene! One su ažurnije od nas muških. Pitate se zašto onda ne pišem ljubavna pisma, romane ili pjesme, već kolumnu. E pa za ljubavna pisma i pjesme stvarno nisam, a kolumnu – to već mogu probati. Tko ne proba, ne zna može li. E pa ja ću probati, iako to nisam činio još od tinejdžerskih školskih zadaćnica. A i tada sam to radio jer sam morao. Kad bi ovdje kod mene bilo veliko oko (Big Brother) i vidjelo kako u ovaj kasni sat sjedim za računalom, sigurno bi se pitalo: Pa zar on ne zna da na televiziji igraju los galaktikosi. Da zna, sigurno bi tu malu škatulju ugasio i upalio onu malo veću. Ali ne – on zna. Zna, i opet piše kolumnu. Eto, takav sam. Što mogu kad nisam bolji. Gušti su gušti A o čemu ja to pišem? O marketingu? O dizajnu? O strategiji razvoja firme? Kreativnoj klimi? Ne, o tome mi stvarno ne pada na pamet pisati, iako bih mogao i to probati jer ponešto i o tome znam. Ipak, može se o tome naći puno pametnih stvari u knjigama, na Internetu... Puno mi je draže pisati o guštima. To sam nekako više ja. A što ja to volim? Što su meni gušti? Los galaktikosi, već prije spomenuti svakako ili, još bolje, oni s Nou Campa. Kad ih vidim da istrče iz podzemnih hodnika na zeleni teren, zadrhtim kao i deseci tisuća prisutnih duša, iako bi mnoge (i moja draga) zadrhtale od ljutnje što dušama nazivam prisutni živalj. Pa kad se krenu nadigravati sa suparnicima, pa tko će kome podvaliti fintu, provući loptu kroz noge, više i bolje skočiti, bolje isfingirati faul, ljepše zatresti mrežu, bolje to znati proslaviti, podijeliti sa svojim navijačima, podsmjehnuti se protivničkim... E to je ono radi čega ja drhtim. Osobito kad igraju tamo neki iz recimo Viga i Santandera, dečki s Pirinejskih brda. Kao da sam s njima odrastao i pikulao se. Sve se razumijemo, mogu im s usana čitati sreću, ljutnju, tugu, kao da isti jezik još od vrtića pričamo. A mnoge to ne razumiju. A što im ja mogu? Možda ih treba poslati na neki tečaj nogometne meditacije. Kako se nitko toga nije sjetio do sada? Umjesto da zatvore oči i mantraju neku mantru za koju slijepo vjeruju da ima nadnaravnu moć, neka uđu u sebe ispred televizora i mantraju: "Nogomet, ja volim nogomet, ja sam jako sretna kad gledam nogomet.." Zbilja jednostavno. A do jednostavnih stvari je najteže doći, iako su nam pred nosom kao i televizor. No dobro, tešku zadaću sam si dao. Bez obzira na silu argumenata, znam da ću imati puno protivnica i da s ovim neću baš dobro proći. Ali i opet, bar sam pokušao, ne samo činjenicama već i pravim pravcatim prijedlogom. Da me ozbiljno shvatite i poslušate, mnoge od vas bile biste mi zahvalne. Ako koja proba, molim da me izvijesti mailom, neće biti izvrgnuta ruglu ostalih, podaci ostaju povjerljivi. Ako ih i iznesem i otkrijem nečiji identitet, tko bi mi tada dopustio objavljivanje sljedećih kolumni? Moji u firmi sigurno ne, a bojim se ni oni na Iskonu. Jedina šansa mi je da me Seve iskomunicira mailom pa bih sigurno dobio kolumnu na Indeksu. Ali, da se ne zavaravam, šanse mi i nisu baš velike. Šteta što nema više Severina jer bi mi se šanse sigurno povećale. Starac i more Što su meni još gušti? Ispijati s društvom kavicu na špici ili u nekom od kvartova šireg centra. Da, ali ne baš toliki da bih o tome ovdje pisao. Ja sam pomalo samotnjak. Vuk samotnjak. Ili bolje – morski vuk samotnjak. Volim se otisnuti na pučinu, dvogledom tražiti jata plavih riba, zabaciti štapove i čekati, čekati.... To je meditacija. Iako, moram priznati da i ja upražnjavam ponavljanje određene mantre na klasičan način. (Ta mantra se igrom slučaja samo u jednom slovu razlikuje od imena jednog od galaktikosa. Mnogi bi rekli – ništa nije slučajno). Pa kad onda nešto udari… (ne o moj gliser, to se samo tako kaže kad nešto povuče strunu). Udari, a ne znaš ni što je, ni koliko je, ni kojeg je roda. Ne znaš ni je li samo djelićem svoga tijela napravilo pomak ni što bi se dogodilo da je cijelom težinom skosnulo. Pa te povuče lijevo, pa desno, pa naprijed. Pa vidiš kako te odvlači prema pučini. Na nesreću, u podvelebitskom sam kanalu pa me ne može odvući prema Italiji, ne da Pag. Ta činjenica mi malo ograničava maštu. Ali nema veze, mašta ide u drugom smjeru. Već se vidim kako golemu ribetinu vežem uz bok svoje brodice. Zatajio mi je četverotaktni motor koji inače nikad ne zataji, u dubini duše se smijuljim jer mi je moj mobilni operator uskratio signal na tom dijelu oceana… pardon, Jadrana. Iako nisam baš tako star, ruke mi izborane od strune, lice od sunca i mora. Ipak sam dosta ostario u toj borbi s nemani. Mašta pak ne dozvoljava morskim psima da mi se približe, neka njih ipak negdje drugdje. I ovako je dovoljno zanimljivo i dramatično. Uopće se više ne divim Hemingwayu zbog njegova romana jer to je sasvim prirodan opis za nas pustolove. Treba to doživjeti i onda se samo sjetiti uzeti guščje pero u ruke, zapaliti pravu havana Montecristo cigaru, začiniti sve s malo alkohola i sljedbenici širom svijeta su ti pod nogama. Ali nije loše početi s kolumnom. Nemojte klečati, molim vas, trebat će vam vaši meniskusi, ligamenti, križni, prednji zadnji, poznati i nepoznati. Nije ovo baš toliko vrijedno toga. Malo manje možda. Igra sa srećom nije igranje na sreću Hajdemo ovako – neka sve ostane zapisano, da ne gužvam i bacam papire u koš. Ljetos izvlačim nešto, vjerojatno palamidu. Uzbuđen sam nesnosno, koliko to uopće mogu biti a da nije iz ljubavi prema mojoj ženi. I nakon pola sata još je ne vidim, iako je umorna, znam, osjećam to, mirišem. Negdje je ispod brodice. I obraćam se Bogu: Hvala ti na ovome, i ako misliš da nije važno da sada izvučem tu ribetinu, neka se otkači, neka ode u modre dubine. Ima možda, ali samo možda, važnijih stvari od toga. I što mislite, da mu je bilo važno? Nije. Otkačila se. Nije čak ni pukla struna, što bih objasnio veličinom ribe ili dotrajalošću najlona. Već na kraju varalica, pogledavam je, pregledavam trohaklice na njoj. A ona, varalica, kao da se ljuti na mene: Što ti je to trebalo? Pa sve smo odradili kako treba do tvog igranja s dosljednošću ili nedosljednošću usuda. A usud se poigrao sa mnom. Ali nema veze. I neka je tako. Sretan se vraćam kući uz tutnjavu četverotaktnog motora, i ne tako star i umoran. Nivea vlaži suhu kožu. Malo sam ipak izgorio. A zašto sam sretan? Sigurno ne zato što sam izgorio, ili zato što su mi nepca suha već duže vrijeme, već zato što sam se usudio naljutiti varalicu i ne osjećati se poniženo i jadno, već sretno. Sretno zbog vlastite igre sa srećom, bez obzira na rezultat. Možda sam se malo zaigrao. Nema veze. Tko je shvatio, shvatio je, tko nije, nije. I ja ponekad nešto ne shvatim pa idem dalje. I meni je nekad nešto dosadno, ali što mogu. Ja napokon imam svoju kolumnu. Više mi nitko neće moći reći: "Zorane, čekamo te." Ali ovo je stvarno napisano iz ljubavi – prema mojoj ženi. Ali ne samo prema njoj. I iz poštovanja prema svima onima koji surađuju s Jasnom, Renatom, Milošem, Ivicom, Kornelom, Mirjanom i sa mnom. I s drugima koji su se ovdje slučajno zatekli. Iako, kažu, ništa nije slučajno – a ja im vjerujem. Arhiva  PROnatalitetni BRAND ili (psiho)terapija imenomPoligon za smislenu dvosmislenost
|
||
 |
||
home :: IDentitet :: veni.VIDI :: INVENTtura :: NAJ.novije :: INFOdesk
All rights reserved by palete d.o.o., HR - 10000, hrgovići 99, tel: 01 3668 280, 3668 290, e-mail: palete@paletedesign.hr
:: Developed by WEB Marketing ::